Turistička zajednica grad Metković

Povijesni pregled

Antika

Područje Metkovića i šire okolice naseljeno je od najstarijih vremena. Ilirske gomile razasute po okolnim brdima, Šibanici, Dragoviji... i ponad samoga grada, na Predolcu, zasad su jedini pouzdani svjedoci te naseljenosti u starijem i mlađem željeznom dobu. Prvi pouzdani prethistorijski nalazi susreću se tek na prostorima Stolačke visoravni (pećina Badanj, najjugoistočnije nalazište paleolitskih grafita u Europi, 13000 godina pr. Kr., Zelena pećina u dolini rijeke Bune, te mnoga nalazišta u unutrašnjosti, sve do Lisičića, smještenih već duboko u kontinent, blizu Konjica). Narav arheoloških artefakata, u prvom redu keramike, nedvojbeno ukazuje na snažne jadransko-jonske veze koje su se mogle ostvariti jedino preko ušća Neretve. U jednakoj mjeri arheološki facies šireg neretvanskog prostora ukazuje na veliku frekventnost stare (neolitske) trajektne rute Monte Gargano – Tremiti – Pianosa – Diomedovi otoci – Vis – Korčula – Pelješac – Neretva. Nažalost, svi dokazi su distribuirani izvan najužeg gradskog areala, pa o prapovijesti i protopovijesti gradskog područja sudimo posredno.

Antika je na ovom području ostavila brojne spomenike. Najvažniji lokalitet je Narona, na mjestu današnjeg Vida. Uz Salonu i Jader (Zadar), Narona je bila jedan od najvećih antičkih gradova rimske provincije Dalmacije. Već u IV. st. pr. Kr. grčki povjesničar Pseudo-Skilak prvi posredno spominje Naronu pišući da je Neretva (Naro) plovna do emporija (pristaništa) udaljenog od ušća rijeke 80 stadija. Teopomp, također u IV. st. pr. Kr., kaže da su u Naroni grčki trgovci s Hija i Tasa prodavali svoju keramiku. Teofrast i Plinije navode da najbolja perunika (Iris illyrica) raste u unutrašnjosti oko rijeke Neretve i Drima. Kako je perunika bila jedna od ključnih sirovina u onodobnoj kozmetičkoj proizvodnji, možemo zaključiti da je trgovina između Grka i domorodaca bila vrlo živa već u vrijeme prvih prodora Grka u Jadran nakon VIII. st. pr. Kr. O kontaktima grčkih trgovaca i domorodačkoga stanovništva najmonumentalnije tragove opet susrećemo tek na prostoru stolačke okolice: to su iznimno dojmljivi ostaci Daorsona u Ošanićima, sjedišta ilirskoga plemena Daorsa, vjerojatno prvih sudionika u trgovačkoj razmjeni svoga vremena, što je svakako utjecalo na njihovu ranu i snažnu helenizaciju. Ni danas nije arheološki posve razjašnjeno pitanje jesu li akropolu u Daorsonu izgradili sami Daorsi ili su to za njih učinili Grci. Osim trgovinom Daorsi su se, sasvim pouzdano, bavili i pomorstvom, o čemu svjedoči činjenica da su kovali vlastiti novac s prikazom broda.
Premda Narona nema povijesno dokazan kontinuitet s naseljima u neretvanskom prostoru nastalima u srednjem vijeku i kasnijim razdobljima, ipak se u povijesnom pregledu Metkovića ne može zaobići. Aktualna arheološka istraživanja navode stručnjake na zaključak da ovaj grad nije prestao u potpunosti egzistirati propašću antike, nego je, u doduše vrlo skromnom obliku, nastavio živjeti kontinuirano barem kroz rani srednji vijek. U prilog ovoj tezi ide otkriće starokršćanske bazilike na lokalitetu Erešove bare, izgrađene u VII. st. na ruševinama antičke vile rustike iz III. st. Pretpostavka da je ova bazilika bila cementerijalna crkva za nekropolu, na mjestu današnje crkve sv. Vida, te činjenica da je među najstarijim postantičkim crkvama u Neretvi upravo spomenuta crkva sv. Vida izgrađena na ruševinama starokršćanske bazilike, argument su za prihvatljivost teze o nastavku kontinuiteta života u Naroni nakon Narone. Ova "tanka teorijska slamka" i nama je u ovom tekstu opravdanje spomena Narone kao dijela povijesne slike Metkovića. Tim više što su na mnogim lokalitetima koji danas pripadaju užem gradskom prostoru (željeznička postaja i drugi) pronađeni obilni ostaci antičke keramike. O bogatstvu građana i postojanju kvalitetnih obrtničkih radionica svjedoče reljefi, natpisi, kipovi, spomen teatra i kupališta, hramovi i različiti municipalni objekti. Najveći procvat trgovine, zanatstva i graditeljstva, Narona doživljava u I. st. pr. Kr. i u I. i II. st. nakon Krista. U III. stoljeću dolazi do stagnacije razvoja, da bi već u VI. st. taj grad propao kao i mnogi antički gradovi u Dalmaciji. Najznatniji dosad otkriveni arheološki objekt je Augusteum, hram izgrađen 10. god. pr. Kr. a posvećen Augustu vjerojatno 14. god. kad namjesnik Dolabella poduzima veću obnovu objekta, o čemu svjedoči postament za monumentalni kip imperatora s Dolabellinim imenom. Hram je smješten na gradskom forumu, na mjestu spoja tzv. Gornjeg (starijeg) i Donjeg (mlađeg) grada. Augusteum je bio porušen na prijelazu iz IV. u V. st. kao i cijeli forumski sklop. Na njegovim ruševinama se u VI. st. nalazilo groblje. Zahvaljujući iskapanjima obavljenima tijekom 1995. i 1996. došlo je do epohalnog otkrića dvanaest skulptura, uglavnom pripadnika julijevsko-klaudijevske dinastije. Skulpture su stoljećima bile dobro skrivene pod gustim naslagama zemlje i gnoja, jer je mjesto otkrića ranije bilo kompleks seoskih staja (Plećaševe štale). Pronađene skulpture bile su oborene sa svojih postamenata, ali srećom nisu bile uništene, osim što im nedostaju glave. Dobro stanje spomenika može se zahvaliti činjenici da je uništenje hrama bilo ritualnog karaktera, te da godinama nakon Milanskog (313.) i Teodozijeva edikta (391.), čin desakralizacije nije nužno pratila pretjerana količina rušilačkog bijesa. U prilog ovoj pretpostavci svjedoči, desetak godina raniji, nalaz glave cara Vespazijana na istom mjestu, vrhunski portret rimskog realizma kao i davni (1875.) čuveni otkup Livijina portreta kojeg je Sir Arthur Evans zamijenio s jednim Vidonjcem za svoj polucilindar. Tu je glavu, izloženu u Ashmolean Museumu u Oxfordu, Emilio Marin spojio s torzom koji je godinama stajao u predvorju zgrade opuzenskoga Poglavarstva u tako zvanu "Oxford-Opuzen Liviju". Narona je status kolonije dobila za Oktavijana Augusta, a neobičnost u razvoju grada predstavlja činjenica da su, najvjerojatnije, prvi italski naseljenici bili liberti (oslobođenici), kojima Narona može zahvaliti svoje basnoslovno bogatstvo. Na mjestu Augusteuma izgrađen je, prema projektu arhitekta Gorana Rake, Arheološki muzej Narone, prvi u povijesti hrvatske muzejske arhitekture smješten in situ i jedan od rijetkih te vrste u svijetu. Svjetski značajan arheološki lokalitet dobio je na taj način i odgovarajući tretman.

Srednji vijek

Carl Gustav Patsch, arheolog i autor prve monografije o Naroni, "O povijesti i topografiji Narone", objelodanjene u Beču 1907., a prevedene na hrvatski jezik ravno sto godina kasnije, postavio je zanimljivu tezu, da se neretvanska dolina, osobito u svom donjem tijeku, dakle u području delte, počela zamočvarivati u ranom srednjem vijeku. Otad, pa sve do najnovijih melioracija, prostor doline, močvaran, kužan, malaričan, tektonski nepouzdan, nije bio pogodan za naseljavanje pa se naselja tada formiraju u brdskim prostorima ili, kao što je to slučaj s Metkovićem, uz sami krški rub. O tom najranijem, srednjovjekovnom naselju malo znamo: ime je, izgleda, dobio po plemenu Metković. Ovo prezime nije sačuvano, a nema ga ni u najstarijim poznatim maticama koje se vode od 1734. Nije sačuvan nijedan kulturno- povijesni spomenik koji bi svjedočio o ranoj povijesti naselja. Najstariji do sada poznati dokument u kojem se izrijekom spominje Metković potječe iz 1422. god. Dokument se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku i predstavlja tužbu dubrovačkog trgovca Mate Getaldića Senatu, jer su ga opljačkali carinici pod Metkovićem. Osim svakako na jedini mogući smjer razvoja grada još u začetku.

Stoljeća pod tuđinskom vlašću

Prvi put je ucrtan u jednu venecijansku zemljopisnu kartu tek u drugoj polovici XVII. st. U grafičkoj tehnici "krtičnjaka", točno nasuprot Gabele, na brežuljčiću s lijeve strane Neretve ucrtano je nekoliko mrljica koje bi trebale simbolizirati kuće Metcovicha. Mlečani tada punu pozornost posvećuju izgradnji svoje tvrđave Forte Opus, a naše im je mjesto toliko nebitno da ga smještaju geografski iznad utoka rječice Krupe u Neretvu. Tek će na Grimanijevoj mapi iz 1727. Villa Metcovich s tridesetak kućica i crkvom biti ucrtana na svom pravom mjestu, na padinama Predolca. Znatnije se naseljava poslije Velikog turskog rata i mira u Srijemskim Karlovcima 1699. kad u kad u njega dolazi pučanstvo iz susjednih hercegovačkih sela koja su i dalje ostala pod turskom vlašću. Najveći priljev zabilježen je 1716., nakon venecijanskog napuštanja Gabele. Ta se godina uzima i kao godina nastanka metkovske luke na Unki. Povećanje broja žitelja uvjetovalo je da je Metković postao župno središte 1719. Zbog opće nezainte- resiranosti mletačkih vlasti, razvoj naselja je vrlo spor, a ništa se nije izmijenilo niti u razdoblju prve austrijske vladavine (1797. – 1806.). Izvjesne promjene donosi tek kratkotrajna francuska vladavina. Napoleonova cesta, zaobišavši Opuzen, prošla je 1808. godine u blizini Metkovića, a u travnju 1811., reorganizacijom Ilirskih pokrajina, gradić je postao po prvi put u svojoj povijesti općinsko središte. Metković postupno dobiva na značenju razvijajući se kao važno raskrižje kopnenih i vodenih putova.  Pravi razvoj gradića počinje u vrijeme druge austrijske vladavine, kad postaje važno političko, gospodarsko, kulturno i prometno središte. (Prva državna ustanova u mjestu je Lučki ured osnovan 1823.). Takav razvoj može se ponajprije zahvaliti luci preko koje se odvijao promet robe od mora prema unutrašnjosti i obratno.

Nakon izgradnje prometnica kojima je metkovska luka povezana s unutrašnjosti (makadamska cesta Metković – Mostar 1865., Mostar – Sarajevo 1868.), promet robe je povećan, a time i ubrzan proces razvoja same luke. Najvažniji događaj u širenju lučke djelatnosti jest izgradnja uskotračne pruge Metković – Mostar 1885. godine te dovršetak sedmogodišnjih radova na regulaciji toka Neretve 1899. Od tada je luka, smještena na današnje mjesto, dobila status međunarodne pomorske luke. Njezin brzi razvoj neznatno je usporen izgradnjom željezničke pruge Gabela – Uskopje – Gruž i Uskopje – Zelenika, puštene u promet 1901. godine, a izgrađene za potrebe opskrbe austrijske pomorske baze u Boki kotorskoj. Godine 1873. u Metkoviću je otvorena prva banka, za njom su uslijedile i brodarske agencije Manuš, Lloyd, Braća Rismondo i druge. Hotel Austria prvi je gradski hotel otvoren 1890. Neretva je 1895. premošćena skladnim željeznim mostom.

XX. stoljeće

Velike katastrofe koje su obilježile Prvi svjetski rat zaobišle su Metković u kojem su se ratne nedaće osjećale tek kroz stagniranje gospodarskog i društvenog života. U Drugom svjetskom ratu Metković, međutim, teško stradava. Savezničke snage, osobito pri završetku rata, često bombardiraju grad. Uništeno je mnogo gospodarskih objekata, potpuno je uništena zavjetna crkva sv. Nikole u gradskoj luci, teže je stradala župna crkva sv. Ilije, a operativna obala bila je do te mjere uništena da je obnova, započeta nakon 1950., trajala desetak godina. U ratu je stradalo 116 Metkovaca: 82 vojnika i 34 civila. Nakon rata, grad se ubrzano obnavlja i razvija zahvaljujući trgovini. Širi se na obje strane Neretve, grade se škole, prometnice, sportski tereni, vodovod... U poratnom razdoblju, kao i u međuraću, cjelokupno gospodarstvo vezano je za luku, duhansku stanicu i djelatnosti kao što su trgovina, ugostiteljstvo, poljodjelstvo i druge.

Domovinski rat

Tijekom Domovinskog rata građani Metkovića su u velikom broju i aktivno sudjelovali u obrani domovine. U lipnju 1991. formirana je satnija Zbora narodne garde – prva postrojba Hrvatske vojske na južnom bojištu. U studenom 1991. u Metkoviću je formirana 116. brigada HV-a.
Grad je višekratno bio izložen topničkim udarima te napadima zrakoplova u kojima je učinjena velika materijalna šteta.
U prvom zrakoplovnom napadu na grad poginule su tri osobe, dvije su teško ranjene, a učinjena je velika materijalna šteta. Devetnaest građana Metkovića položilo je svoje živote na Oltar Domovine tijekom Domovinskog rata.
Njima u spomen i zahvalnost na Trgu kralja Tomislava podignut je spomenik, djelo akademskog kipara Ante Jurkića.

Read 6588 times Last modified on Donnerstag, 05 März 2015 10:30
Public in: Metković