Turistička zajednica grad Metković

Splet prirodnih i prokopanih vodotoka pokrivao je ravnicu delte poput guste modre mreže. Kako bi se lako i neograničeno mogao kretati tim kolopletom, Neretvanin je koristio (i još uvijek koristi) trupu, jednostavno plovilo čije ime otkriva tajnu podrijetla: nastala je, naime, kao jednostavna modifikacija prastarog monoksila, plovila izdubenog iz debla – trupca.

Vrlo lagana, uska i plitkog gaza nije priječila prolazak kroz najuže kanale niti onemogućavalo povisiti razinu tla za 80-ak centimetara – jedva iznad kolebanja plime i oseke. Jendečenje je osim snage zahtijevalo i vještinu, a unatoč obilnoj ishrani i velikim količinama vina koje su tijekom rada pili, jendečari su, izloženi vlazi, sparini i ustajalu zraku brzo trošili energiju, lako obolijevali i najčešće umirali mladi. K tomu, jednostavno ju je bilo prenijeti preko suhih površina i opet spustiti u vodu. Otud izreka: "Nešto ja u njoj, nešto ona na meni". Neretvanski seljak trupicom kreće u ribolov, u lov na žabe, u skupljanje pijavica, na rad, u berbu, u pohode prijatelju, u njoj prevozi hranu stoci koja je s druge strane rijeke, čak i samu stoku sitnog zuba kad je potreba. Pod njom za nevolju prespava ili se zakloni od nevremena. Neretvanin se pred plovidbu redovito preporuči Bogu, najčešće zazivom: "Misisovo!" što zapravo znači: "U ime Isusovo!", a noću i prekriži riječnom vodom. Ono što su za kontinentalne ravnice značila zaprežna kola, za Neretvu je predstavljala lađa – moćan i robustan čamac koji je među rebrima svojih široko razvraćenih bokova prevozio težake s posla i na posao, svu bogatu ljetinu, ako je godina bila dobra: travu, sijeno, slamu, žito, tikve, dinje, grožđe (koje su seljaci tijekom vožnje i gnječili), voće, povrće, drva, goveda, konje i stoku sitnog zuba, obilan ulov jegulje s velikih jaruga, ali i skupocjenu robu, namještaj (mobilju), dotu nevjesta, vesele družine na derneke i sijela. Hrvatskom zastavom ili, jednostavno, borovom granom okićena, vozila je ona ponosne svatovske povorke i pokojnike na posljednja počivališta.

Njezino značenje u svakodnevnom životu nigdje nije tako lapidarno izraženo kao u izreci: "Nema za Neretvu što je lađa". U nekim vremenima lađe su imale i svoja imena, često zemljopisna, ali i osobna. Jedna, koja majstoru možda nije najbolje pošla za rukom, ili je vlasniku naporom veslanja pričinjala muke, ili naprosto u šali, bijaše nazvana Nevridna. Trupe i lađe grade se na otvorenom, u hladu, pred kućom, a njihovi tvorci zovu se jednostavno majstori. Obično su to seoski drvodjelci ili bačvari.

Pročitano 5409 puta Poslijednja izmjena dana Četvrtak, 05 Ožujak 2015 10:35
Objavljeno u Grad Metković